Na slovenskoj arhitektonskoj sceni, pored većih, pretežno „muških“ ureda koji se bave velikim projektima i imaju dobro zaleđe politike i kapitala te stvaraju medijski arhitektonski „mainstream“, ima i manjih, mješovitih, manje eksponiranih, ali vrlo kvalitetnih autorskih grupa. Posljednjih godina u tom segmentu posebno mjesto zauzima arhitektica Maruša Zorec sa svojim timom. Za njih je karakterističan osviješten, a istovremeno suptilniji, stručni stav. Njezin se opus ne odlikuje samo naročitom autorskom poetikom, već i angažiranošću za teme koje u struci inače nisu popularne, iako su u kulturnom pogledu vrlo relevantne, primjerice, obnova građevne baštine. Baštini pristupa s poštovanjem, ali i originalno, kreativnim dijalogom starog i novog. Pri tome Maruša kako u praksi, tako i prigodom javnih nastupa propagira drvenu arhitekturu koja potiče promjenu paradigme građenja u smislu održivog razvoja i smanjenja ekološkog otiska ugljičnog otiska u društvu. Iako bi takvo usmjerenje Slovenija, gdje 60% površine pokrivaju šume, morala stimulirati kao strateški prioritet, još uvijek čak i javni investitori grade prije svega po kriteriju najniže cijene.